Istorija grada

Grad Kolašin nalazi se na desnoj obali Tare. Nadmorskom visinom od 954 metara, koja ga, zajedno sa zaleđem, čini vazdušnom banjom, ne mogu da se podiče ni najviši vrhovi mnogih planina. Grad okružuju Sinjavina, Kapa moračka, Maganik, Bjelasica, Vučja, Ključ. Kolašin tvrđavu-varoš, podigli su-Turci sredinom XYII vijeka u istoimenom selu u Nikšićkoj nahiji. Selo Kolašin prvi put se pominje u sultanovom beratu 1565. godine, kojim se na mjesto preminulog kneza Miloša postavlja njegov sin Todor. Po imenu ranijeg sela kolašina, ime je dobila i turska varoš.

Godine 1651. patrijarh Gavrilo dodeljuje zahumskom mitropolitu Vasiliju Jovanoviću Ostroškom eparhiju Nikšić, Planu , Kolašinoviće i Moraču. I ovaj zapis ,kao i zapis iz 1667. godine govori da je hrišćansko-pravoslavno stanovništvo oblasti zvane Kolašinovići bilo organizovano u priznatu i uglednu plemensku zajednicu kolašinovića. Nauci i istorijskim izvorima poznato je i prezime Kolašinović. Po svemu sudeći, i ono je izvedeno, kao i ime oblasti, plemena i tvrđave-varoši, iz imena sela Kolašin.

Porijeklo i značenje riječi Kolašin do sada je, i pored niza ligvinstičkih hipoteza, ostalo nerazjašnjeno. Prema jednoj varijanti, postojao je izvjesni slovenski vojvoda Kolašin koji je podigao Kolašin pa bi, vjerovatno, selo Kolašin iz sultanovog bereta bilo pomenuto naselje iz narodnog predanja, naselje slovenskog vojvode Kolašina, čija je kneževska loza bila nasledna a pleme uticajno.

Odlukama Berlinskog kongresa, 1878. godine, Kolašin je i zvanično postao dio Crne Gore. Predhodno su Rovčani, Drobnjaci, Moračani, Vasojevići, Uskoci i ostali Crnogorci vodili borbe neprestane da bi ove krajeve, a i ostale, oslobodili od Turaka od turskih upada i zuluma. Još 1798. mladi Mina Radović, sin kneza Radula koga su ubili Turci, sačekao je i u blizini manastira Morače ubio Hasan-bega Mekića koji je došao da pokupi harač. Napad na Hasan bega izveden je u dogovoru sa vladikom i crnogorskim knjazom Petrom I. Mina Radović je dobio titulu vojvode 1799. na skupštini narodnih prvaka Crne Gore i Brda, održane na Cetinju, imenovan je za člana Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog koji je u Crnoj Gori i Brdima vršio sudsku i upravnu vlast.Time se stavljalo do znanja da crnogorska država smatra Moraču svojim sastavnim dijelom. Da bi to postalo stvarnost, vodiće se borbe još punih osam decenija.

O napadu na Kolašin 1858. godine, ostao je zapis vojvode Miljana Vukova koji je u tom boju predvodio Vasojeviće: “Bio sam u mnogim bojevima kao barjaktar, kapetan i vojvoda-njegovo je svjedočenje-ali nijedan nije bio tako strašan i krvav kao što je bila borba pri osnivanju Kolašina 1858. godine, koja je, istina, bila jedna od najkrvavijih koje su se igdje dešavale na teritoriji Crne Gore“.

Pobjeda u ovoj krvavoj bitki uspostavila je nove granice Crne Gore prema krajevima koji su i posle toga ostali pod turskom vlašću. Borba za oslobođenje potom je nastavljena u donjokolašinskim selima na lijevoj obali Tare, pri čemu je posebno poznat boj na Lipovu 1872. godine. Nije bilo mira sve do Berlinskog kongresa kada je Kolašin ušao u satav kneževine pa kraljevine Crne Gore a kasnije, zajedno sa njom, u jugoslovenskoj državi, stvorenoj neposredno poslije I svjetskog rata,bio sve do njenog nestanka sa istorijske scene.

Godinu-dvije poslije Berlinskog kongresa formirana je kolašinska brigada crnogorske narodne vojske. U toku I svjetskog rata, ona je, kao dio Sanđžačke vojske pod komandom serdara Janka Vukotića, odigrala zapaženu ulogu krajem 1915. i početkom 1916. godine. U čuvenoj mojkovačkoj bitki, odbranila je „mojkovačka vrata“ odbivši sve napada mnogo brojnijih austrougarskih vojnika. U oslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. iz redova ove brigade poginulo je više od hiljadu vojnika i oficira.

Teške dane, velike ljudske žrtve i razaranja kolašinski kraj doživio je u II svjetskom ratu. Posle kapitulacije Italije, ovaj dio Crne Gore bio je slobodan te je 15. i 16. novembra 1943. godine u Kolašinu, uz učešće 544 delegata iz svih crnogorskih krajeva, a 42 iz kolašinskog sreza, zasijedala prva skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i Boke čije su odluke bile od presudnog značaja za ponovno uspostavljanje i izgradnju crnogorske države. Kolašin je tada bio „ratna prestonica Crne Gore“.

Sam grad Kolašin je od 1941. do 1944. više puta prelazio „iz ruke u ruke“, 18 puta bio bombardovan od strane Njemaca i Italijana a konačno su ga 29. decembra 1944. oslobodili borci Pete crnogorske proleterske brigade. U narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. sa područja Kolašina učestvovalo je preko 1.400 boraca a poginulo gotovo 400. Oko 250 rodoljuba izgubilo je živote na raznim okupatorskim mučilištima i gubilištima a bilo je dosta i besmislenih žrtava u bratoubilačkim obračunima. Bare Kraljske, Lubnice, Crkvine, Lug pokraj Tare, Breza-samo su neka od mjesta u kolašinskom kraju koja će se vječno pominjati po žrtvama i pogibijama.

Devet Kolašinaca su proglašeni za narodne heroje-Veljko Vlahovič, Spasoje Dragović, Boško Janković, Vukman Kruščić, Milutin Lakićević, Savo Mašković, Jelica Mašković, Janko Ćirović i Savo Drljević. Kao mladi studenti protiv nadiranja Fašizma borili su se 1937. u Španiji Veljko Vlahović, Mijat Mašković, Mojsije Stevanović i Milovan Ćetković; Mijat Mašković i Mojsije Stevanović su poginuli, Veljko Vlahović je teško ranjen…