U Kolašinu je 30. 06. i 01. 07. realizovan drugi dio projekta „Opstajanje ‒ nasleđe u dijaspori i matici“ koji je dijelom podržalo Ministarstvo finansija Crne Gore na svom konkursu od prihoda igara za sreću, kao i Centar za kulturu Kolašin i Opština Kolašin. Svojim proizvodima, kao i uvijek, pomogla je pekara „Naša“.
Projekat je predviđao saradnju dva istinska čuvara tradicije, KUD-a „Durmitor“ iz Kule i KUD-a „Mijat Mašković“ iz Kolašina. Koncert simboličnog naziva „Eno braća kolo u’vatila“ obuhvatio je najveći broj tradicionalnih crnogorskih igara ikada izvedenih na jednom mjestu, koje su uklopljene u rekonstrukcije određenih običaja, a sve je protkano starim seoskim pjevanjem „na glas“ ili „iz glasa“. Program je zdravicom otvorio Boško Miljanić“ iz „Durmitora“, a redom su se ređale koreografije „Umir krvi“ i „Ispraćaj regruta“ u izvođenju Kuljana, te „Petrovdan na katunu“, „Veselo“ i „Zaboravljene igre“ koje su na scenu donijeli domaćini. Pjevačke grupe su otpjevale niz pjesama iz kolašinskog i durmitorskog kraja, ali i šireg područja nekadašnjih crnogorskih Brda. Gosti iz Kule su šaljivim natpjevavanjem pridobili simpatije publike, a neobično je bilo vidjeti uspavanke koje su izvele Nada Golubović i Nađa Jeknić. Vanja Kljajić je potresnom tužbalicom do suza dovela stariju populaciju u publici, prikazujući svoj raskošan muzički talenat. Društvo iz Kule moglo se podičiti i svojim instrumentalistima na diplama i dvojenicama, Ljubom Miljanićem i Stojanom Ćurčićem, koji je sa svojih 85 godina bio najstariji, ali i najšarmantniji učesnik koncerta. Narodni guslar, takođe Kuljanin, Pero Vujović guslao je pjesmu „Kosovski boj“.
Tokom ova dva dana otvorene su i teme vezane za očuvanje i prenošenje zaboravljenih formi crnogorskih igara i pjesama, a date su i ideje za neke nove projekte. Zaista je prava rijetkost u današnjem „vremenu spektakla“ prikazati ovako „izvoran“ program i pridobiti pažnju publike, naviknutu na neke druge varijante koreografskih izraza. Bila je jedinstvena prilika vidjeti stare igre kao što su: kaloper, U Vukića Brankovića, Oj, đevojko, džidžo moja, Stambol, Leše gora, trusa, Što drijemaš, jadna, maglica, četvorac, šestorak, kukunješ, Ti si, Cigo, bekrija, kao i nezaobilazno crnogorsko (zetsko) kolo (Crna Goro majko naša, moračko kolo), padanje u jamu, kolanje sa napjevima za regruta, Čija ono livada, pa čak i kozaračko kolo. Posebno atraktivna bila je koreografija „Umir krvi“ sa simboličnim elementima opraštanja krvne osvete, kao i igra sa sjednika Snijela tuka jaje. Prikazane su petrovdanske „lile“, ljubavne đevojačke mađije u kolu i svađa oko pjesme na igranci. Program je svojim prepoznatljivim glasom u ulozi voditelja obojio Nikola Lića Šćepanović.
Može se slobodno konstatovati da je, uz koncert održan prošle godine u Kuli, ovo jedan od najkompletnijih prikaza crnogorskog plesno-muzičkog nasleđa koje su neka kulturno-umjetnička društva ikada prezentovala. Ispoštovan je karakter autentičnog izvođenja, bez ijednog modernog instrumenta, a sve igre su izvedene samo uz pjesmu ili ritam koraka.
Organizovani su izleti u Manastir Moraču i Biogradsko jezero, kako bi se gosti što bolje upoznali sa kulturno-istorijskom i turističkom ponudom Kolašina. Na kraju, priređeno je i veliko drugarsko veče na kom su, bez obzira na godine, članovi oba KUD-a do duboko u noć pokazali da prijateljstvo i iskrenost ne poznaju granice. Razmijenjeni su i pokloni, a dirljivi govori su propraćeni čak i suzama. Crnogorski kolonisti i njihovi potomci, kao i ostali Kuljani članovi „Durmitora“, pjesmom su iskazali žal za Crnom Gorom i ispred zgrade Centra za kulturu Kolašin, kada su prije povratka za Vojvodinu održali pravi mini-koncert na ulici, koji je izazvao pažnju mnogobrojnih prolaznika. Za uspomenu, u prtljag je spakovan i jedan kamen iz Kolašina ‒ da drugarstvo bude čvrsto kao kamen.
Ostaje želja da se ovakvi susreti nastave i dalje jer je sve manje i manje ansambala koji mogu realno predstaviti nekadašnju plesnu praksu Crne Gore bez modernih scenskih intervencija. Ove igre i pjesme kroz težinu i osobenost njihovog reprodukovanja su same po sebi spektakl, a njihovi izvođači ističu kao cilj to da publiku vrate u prošlost, u doba kada su igre i pjesme živjele u kontekstu sa nošnjom u kojoj se izvode.