Režiser predstave “Aviospotting” Zoran Rakočević osvrnuo se i dao komentar povodom nedavno održanog 45. Festivala dramskih amatera u Bijelom Polju.
“Predstava „Aviospotting“ kolašinskog amaterskog pozorišta po tekstu Ive Brdar, u režiji Zorana Rakočevića otvorila je 45. Festival dramskih amatera u Bijelom Polju.
U predstavi igraju Bojan Bulatović, Anđela Trifunović koja je ponijela nagradu za najbolju žensku epizodu, iako u predstavi nije epizodista, već glavna ženska rola, zatim Đorđije Tatić i Jovana Živković. Kao i prošle godine žiri je bio prlično nekompentetan, jer od tri osobe samo jedna ima zanimanje vezano za pozorište, dok su druge dvije vezane za prosvjetni rad, a i taj jedan kompetentni član je glumac koji je u bjelopoljskom teatru glumio lijepi niz glavnih uloga, te je s domaćinom u prisnom tržišnom odnosu ljubavi i razumijevanja. Slava bjelopoljskog pozorišta je dosegla svoj zenit, ovjenčane su nagradama sve uloge, svi elementi, od majstora muzike, do čistačice, režije, scenografije i td. Kako samo mi umjemo da nagradimo sebe. Najbolje predstave, među kojima prednjači kotorska, ispoštovane su sa po jednom ili dvije propratne nagrade. Za predstavu “Aviospotting” scenski pokret (šta je scenski pokret – pitanje je za žiri) je uradila glumica Anđelija Rondović, međutim niko nije imao sluha da podrži mladu crnogorsku glumicu koja je tek izašla sa akademije, pretpostavljam jer nijesu znali da joj je majka rođena Bjelopoljka. Nauk za ubuduće, napisati takve i slične kompetencije na brošure i plakate. No, ove godine makar nijesmo morali sami da plaćamo smještaj i večeru u Bijelom Polju, jer se mora ostati na razgovore o predstavi, koje domaćin zakaže dan poslije nastupa, već su bili plaćeni od strane organizatora. Da ne dobijamo po njušci gladni. Kao student pozorišne režije koji zadovoljava u priličnoj mjeri svoj studijski program, skoro sam se vratio sa Sterijinog pozorja u Novom Sadu, gdje se u pratećoj selekciji igrala moja ispitna predstava. I onda se vratim na ove domaće muke, i zapitam se šta će meni to! Ako ja Crnoj Gori, Bijelom Polju i dramskom amaterizmu ne trebam, već neki ljudi od po 60 – tak godina, koji kada posmatram kroz prizmu studija prve godine režije i osnovnih elemenata, vrlo upitno rade svoj zanat, onda Crna Gora, Bijelo Polje i dramski amaterizam ne trebaju ni meni. Pa ko gubi, vrijeme će pokazati.”